Godinama sam bila djevojčica, a kasnije žena koju su drugi opisivali gotovo istim riječima: dobra, odgovorna, pouzdana, organizirana i savjesna.
Tek kasnije počela sam primjećivati koliko sam svoj život oblikovala prema očekivanjima drugih i pravilima koja nisam svjesno izabrala. Imala sam više razumijevanja za druge nego za sebe, češće govorila “da” nego “ne” i bolje prepoznavala tuđe potrebe nego vlastite. Granice sam razumjela samo u teoriji.
Dugo sam vjerovala da sam jednostavno takva. Danas na to gledam drugačije i znam da to nije bila moja osobnost.
Paralelno s jednim od zahtjevnijih razdoblja u životu, završila sam fakultet s diplomom summa cum laude, ali sam istovremeno počela sve jasnije osjećati posljedice dugotrajnog stresa na vlastito zdravlje.
Kada bi život postao neizvjestan ili emocionalno zahtjevan, vraćala bih se onome što mi je bilo poznato, sigurno i u čemu sam bila dobra – razmišljanju, analiziranju i učenju.
Izvana je izgledalo kao uspjeh, a iznutra kao život u stalnoj pripravnosti.
Upravo tada počela sam ozbiljnije istraživati ne samo teoriju stresa, nego i kako ga stvarno regulirati, a kada su me roditelji pitali što želim za poklon nakon diplome, bez puno razmišljanja odabrala sam svoju prvu mindfulness edukaciju.
Tada nisam mogla znati da će upravo ona označiti početak profesionalnog i osobnog puta koji će uvelike oblikovati način na koji danas živim i radim.
Ako premotam film unatrag, vidim da je moja znatiželja prema ljudskom ponašanju počela dosta rano.
Kao djevojčica bila sam uvjerena da ću postati arheologinja, zatim CSI istražiteljica, a u međuvremenu sam pročitala gotovo sve romane Agathe Christie koje sam mogla pronaći.
Danas mi je jasno da je zajednički nazivnik svim tim dječjim idejama bila duboka potreba da kopam malo dublje ispod površine i razumijem ono što se na prvi pogled ne vidi.
Ta ista znatiželja usmjerila me prema studiju socijalne pedagogije, a zatim me odvela još i dublje – u svijet mindfulnessa i psihoterapije.
Deset godina radila sam neposredno s ljudima u zatvorskom i odgojno-obrazovnom sustavu te sa žrtvama i svjedocima kaznenih djela i prekršaja. Stekla sam tu neprocjenjivo praktično iskustvo i zaljubila se u edukativni, mentorski i savjetodavni rad.
Ipak, s vremenom sam počela osjećati da mi nešto nedostaje. Bilo je tu puno saniranja simptoma, a premalo rada na uzroku. Puno razgovora i objašnjavanja, a premalo tijela i regulacije živčanog sustava. A to za onu stvarnu, održivu promjenu nažalost nije dovoljno.
S vremenom sam shvatila da mi pokušaji da svoj način rada ukalupim u postojeće okvire više nisu opcija i odlučila sam stvoriti – svoj.
Ne vjerujem u quick fix rješenja, u još jednu informaciju koja će završiti spremljena među stotinama drugih niti u “one size fits all” pristup osobnom razvoju.
Nisam jedna od onih koja je od malih nogu sanjala vlastiti posao. Ne tako davno razmišljala sam:
‘Ne znam što ću još sve raditi u životu, ali sigurno neću biti poduzetnica. Pa kako ti ljudi žive, a da ne misle 24/7 na posao?’
Pokretanje vlastitog posla bilo je logičan rezultat mog osobnog razvoja i svjesna odluka da svoj život i rad u potpunosti uskladim s vlastitim vrijednostima. I tako je nastao InnerLab.
Ne zato što sam sanjala vlastiti posao, nego zato što sam sanjala prostor za drugačiji, smisleniji i prisutniji rad s ljudima. Mjesto u koje žena ne dolazi zato što se mora popraviti, nego zato što želi bolje upoznati sebe. Jer vjerujem da većina žena već ionako živi kao da je cijeli život projekt koji treba optimizirati — biti bolja, produktivnija, organiziranija i učinkovitija. Meni takav pristup nikada nije imao smisla i InnerLab sam zato zamislila kao svojevrsni laboratorij.
Prostor u kojem istražujemo prije nego što prosuđujemo. U kojem biramo znatiželju prije kritike.
Što će se dogoditi ako ovaj put kažem “ne”?
Kako bi izgledao moj život kada bih sebe stavila na prvo mjesto?
Tko sam kada više ne pokušavam zadovoljiti sva tuđa očekivanja?
‘U tom laboratoriju ne moraš sve znati unaprijed. Smiješ isprobati, pogriješiti, zastati, vratiti se na početak i pokušati ponovno.’
Bez ocjene. (Iako si možda veći dio života imala osjećaj da je svaki dan ispit)
Bez kazne. (Jer pogreška nije razlog da budeš stroža prema sebi)
Bez potrebe da odmah budeš dobra u tome. (Iako si navikla od sebe očekivati upravo to)
One koje puno znaju o osobnom razvoju, ali teško to
primjenjuju kada su pod stresom.
One kojima je lakše biti tu za druge nego za sebe.
Možda si i ti došla do točke da znaš da želiš i možeš drugačije, ali još tražiš način kako.
Ako je tako, pozivam te da pogledaš kako te mogu podržati na tvom putu prema manje autopilota, a više života i rada u skladu sa sobom.
Po struci sam socijalna pedagoginja, mindfulness edukatorica, edukantica psihoterapije i NLP Master Practitioner. Vjerujem da rad s ljudima zahtijeva najvišu razinu odgovornosti i zato su cjeloživotno učenje, kontinuirana edukacija i redovita supervizija za mene profesionalni standard jednako važan kao i empatija.
Kada ugasim laptop i svojim klijenticama kažem: ‘Vidimo se idući tjedan’, nastojim i sama živjeti ono što učim druge. Ne savršeno. Ali svjesno.
Svoje baterije najbolje punim u tišini, kod kuće ili u prirodi.
Kod mene ne radi televizor niti radio samo da bi ‘nešto radilo u pozadini’. TV palim samo ako je na rasporedu Harry Potter – to ne propuštam.
Jednako volim i more i planinarenje, a na stazama ponekad namjerno skrenem s označenog puta. Moja idealna destinacija? Planina s koje puca pogled na more. Ta ljubav prati me i na putovanjima, koja ne mogu zamisliti bez penjanja na najvišu točku grada.
Ne pijem kavu, ali volim ritual pripreme čaja. Ta topla šalica među dlanovima moj je svakodnevni podsjetnik da usporim, udahnem i vratim se u sadašnji trenutak.
Posljednjih godina svjesno ostavljam više prostora za igru, spontanost i stvari koje nemaju nikakvu svrhu osim da me razvesele. To je moj mali antidot za preozbiljan odrasli svijet i podsjetnik da odrastanje ne mora značiti odustajanje od zaigranosti.
Vječna sam štreberica. Ako me sretneš u gradu, u torbi sigurno imam barem jednu knjigu (godišnje ih pročitam pedesetak), a uz španjolski koji govorim tečno, trenutno učim i portugalski.
