Koliko si se puta zatekla kako jedeš, a da uopće nisi bila gladna? Možda si posegnula za grickalicama dok si gledala seriju i tek na dnu vrećice primijetila da je prazna, pojela sve što je bilo na tanjuru iako si odavno bila sita, ili pojela ručak toliko brzo da se jedva sjećaš njegova okusa…
To su samo neki od znakova da u tim trenucima nismo potpuno prisutne dok jedemo. Tada je lako zaključiti da nam nedostaje discipline ili da imamo loše prehrambene navike.
No, iz perspektive psihologije, priča je puno zanimljivija: iza tih postupaka stoje obrasci koji su godinama učeni i ponavljani toliko dugo da ih više ne primjećujemo kao izbor, nego kao nešto što se jednostavno dogodi. Detaljnije o tome zašto stvari radimo automatski možeš pročitati ovdje.
Što se sve skriva iza potrebe za hranom?
Razlog zašto posežemo za hranom čak i kad nismo gladne nije jednostavan. Naime, jedemo iz najrazličitijih razloga: zbog fizičke gladi, ali i zbog emocija, navika, okoline te društvenih i obiteljskih obrazaca.
Ono što je zato odmah potrebno naglasiti jest da je hrana puno više od samog goriva za tijelo. Njome se umirujemo pod stresom, nagrađujemo nakon napornog dana, tražimo utjehu ili predah od obaveza, a ponekad se kroz nju jednostavno povezujemo s drugima, dajemo i primamo brigu, pažnju i ljubav.
Kada godinama funkcioniramo prema vanjskim pravilima, lako izgubimo kontakt s vlastitim tijelom. Umjesto da slušamo unutarnje signale gladi, sitosti ili umora, počnemo jesti:
- zato što je vrijeme ručka,
- zato što drugi jedu,
- zato što je hrana ispred nas,
- zato što bi bilo šteta baciti.
Puno rjeđe jedemo zato što smo stvarno zastale i provjerile što nam u tom trenutku treba.
Osobno kod velikog izbora hrane nemam taj problem i u pravilu uzmem ono što mi se stvarno jede i nemam potrebu probati baš sve samo zato što je dostupno. Ali zato vrlo dobro poznajem neke druge oblike nesvjesnog jedenja.
Godinama sam jela izrazito brzo. I danas primijetim da, ako ne obratim pažnju, mogu završiti obrok puno prije nego što moje tijelo uopće dobije priliku registrirati da sam jela. Dogodi mi se i da ručam ispred laptopa dok odgovaram na mailove ili završavam tekst, iako znam da to nije navika koja mi koristi.
Zašto jedemo automatski?
Sklone smo vjerovati da su naše odluke o hrani potpuno racionalne. Ipak, način na koji jedemo oblikovan je tisućama malih iskustava, biologijom, obiteljskim navikama, kulturom u kojoj smo odrasle i starim evolucijskim mehanizmima čija je jedina zadaća bila pomoći nam da preživimo.
Zato automatsko jedenje kod svakoga izgleda drugačije – netko jede u žurbi, netko pod stresom, a netko iz navike da počisti tanjur. Bilo da ga pokrene pogled na hranu, emocija ili tempo života, zajedničko im je jedno: ponašanje se dogodi prije nego što uopće zastanemo i provjerimo kako smo.
Švedski stol i potreba da uzmemo „sve pomalo”
Švedski stol na godišnjem odmoru ili nekoj konferenciji jedna je od najočitijih prilika da jedemo bez prave gladi, jednostavno zato što je pred nama dostupno mnogo toga odjednom. Kad se nađemo pred obiljem različitih okusa i tekstura, u roku od nekoliko minuta na tanjuru se nađu jela koja u bilo kojim drugim okolnostima vjerojatno nikada ne bi završila zajedno.
Kada naš mozak vidi toliko različitih okusa i tekstura na jednom mjestu, naš prirodni mehanizam za sitost se jednostavno zbuni. Dodajmo tome onu klasičnu zamku da moramo „izvući maksimum” jer smo sve to platili, i vrlo lako završimo s punijim tanjurom nego što smo prvotno planirale.
Ipak, vrijedi se nakratko zaustaviti i upitati: Što mi se zapravo sada jede? To je naizgled vrlo jednostavno pitanje, ali upravo takvi mali trenuci pokazuju koliko smo u kontaktu sa svojim tijelom, a koliko samo reagiramo na ono što nam se nalazi pred očima.
Kada jedemo zato što je hrana jednostavno tu
Kada posegnemo za hranom samo zato što je pred nama, zato što je vidimo ili namirišemo, iako u tom trenutku nismo ni fizički ni emocionalno gladne, riječ je o takozvanom vanjskom jedenju.
Ta vrsta reagiranja na sam prizor ili miris hrane jednako je čest obrazac kao i emocionalno jedenje, samo se rjeđe prepoznaje kao poseban obrazac jer djeluje sasvim bezazleno: „Pa tu je, zašto ne bih?” Ono što ovdje pomaže je slično pitanje: Jede mi li se sada nešto i ako da, što?
Zašto pojedemo sve iz tanjura i kada više nismo gladne?
Ostalo je još nekoliko zalogaja, tijelo ti vrlo jasno šalje poruku da si sita (možda čak osjećaš i laganu nelagodu), ali svejedno nastaviš jesti dok tanjur ne ostane potpuno prazan. Na pitanje zašto, odgovor bi vjerojatno bio jedan od ovih:
- „Pa ostalo je još samo malo.”
- „Bilo bi šteta baciti.”
- „Tako sam naučila.”
- „Nisam ni razmišljala.”
Kao djeca ne učimo samo što se jede, nego i kako se jede, koliko se jede i kada se smije prestati jesti. Naši roditelji, bake i djedovi živjeli su u okolnostima u kojima obilje hrane nije bilo nešto što se podrazumijeva. Ratovi, neimaština i nesigurnost ostavili su trag ne samo na njihovim životima nego i na rečenicama koje su prenosili svojoj djeci:
- „Moraš pojesti sve iz tanjura.”
- „Hrana se ne baca.”
- „Znaš li koliko ljudi nema što jesti?”
Ono što je u tim okolnostima bilo povezano s preživljavanjem i dubokim poštovanjem prema hrani, u drugačijim uvjetima može postati obrazac koji nas uči ignorirati signale vlastitog tijela. Učimo da je vanjsko pravilo poput „pojedi do kraja” važnije od onoga što nam tijelo poručuje.
Svjesnost ovdje ne pokušava izbrisati vrijednosti koje smo dobile u obitelji niti nas uči da hranu trebamo olako bacati. Ona nas poziva da razlikujemo dvije stvari koje često nesvjesno spajamo: jedno je poštovanje prema hrani, a drugo je ignoriranje vlastitog tijela.
Ako osjetiš da si sita, sasvim je u redu spremiti ostatak za kasnije, podijeliti ga s nekim ili sljedeći put uzeti manju porciju. Na taj način i dalje poštuješ hranu, ali istovremeno poštuješ i sebe.
Brzo jedenje: kada i obrok postane još jedna obaveza
Brzo jedenje jedan je od najčešćih razloga zašto pojedemo više nego što nas tijelo traži, čak i kad više nismo gladne. Ako postoji navika koju i sama moram svjesno pratiti, to je upravo to.
Kada imamo kratku pauzu na poslu ili kasnimo, sasvim je razumljivo da ćemo jesti brže. Problem nastaje kada nam brzo jedenje postane toliko uobičajeno da više gotovo i ne znamo jesti drugačije.
Našem tijelu potrebno je neko vrijeme da iz probavnog sustava pošalje signal sitosti do mozga. Kada jedemo u žurbi, prođemo pored tog signala i vrlo lako pojedemo više nego što nam je tijelo uistinu tražilo.
Jedenje pred ekranom: što se događa kada pažnja nije na obroku?
Još jedan čest oblik automatskog jedenja kojeg mnoge od nas dobro poznaju jest jedenje ispred ekrana.
Previše puta sam uvjerila samu sebe da sam učinkovitija ako ručam dok radim nešto na laptopu. Nekoliko minuta kasnije tanjur je prazan, posao nije ništa brže napravljen, a ja se jedva sjećam okusa hrane.
Iza toga stoji iluzija multitaskinga: mozak ne može istovremeno biti posvećen i radu i obroku, nego samo ubrzano prebacuje pažnju s jednog na drugo. Rezultat je da niti posao radimo s punim fokusom, niti obrok doživimo kao obrok.
Kako je kontakt s hranom bio preslab, mozak uopće ne registrira da je obrok završio. Zato poslije ostajemo bez osjećaja zadovoljstva i ubrzo osjetimo potrebu za „još nečim” (najčešće slatkim), iako fizička glad više nije prisutna.
Emocionalno jedenje: kada hrana postane odgovor na ono što osjećamo
Emocionalno jedenje, kada se hrana pojavi kao odgovor na emociju, a ne na fizičku glad, ima mnoga lica: to je čokolada nakon napornog dana, nešto slano nakon svađe s bliskom osobom, slatko uz kavu kao nagrada ili otvaranje hladnjaka iz dosade. U tim trenucima hrana služi za regulaciju emocija, stjecanje ugode, kratki predah ili bijeg od neugodnog osjećaja.
Samo jedenje zbog emocija nije problem jer hrana i jest dio ugode, društva i užitka, ali ako hrana postane naš jedini ili automatski odgovor na stres, dosadu ili frustraciju i svaki naporan dan završava istim ritualom, vrijedi zastati i zapitati se: Što mi sada zapravo treba? Je li to hrana ili možda predah, osjećaj sigurnosti, kontakt s nekim ili dopuštenje da stanem?
Tu nam pomaže razlikovati emocionalnu od fizičke gladi. Fizička glad razvija se postupno i dolazi iz tijela, dok se emocionalna glad javlja naglo i obično slijedi odmah nakon stresa ili neugodne emocije. Naravno, te dvije gladi ponekad se preklapaju i zato je umjesto strogog definiranja svakog zalogaja puno korisnije razvijati znatiželju prema vlastitom iskustvu.
Što možeš napraviti već kod sljedećeg obroka?
Prvi korak je uopće primijetiti autopilot. Kod sljedećeg obroka ne moraš ništa mijenjati ni kontrolirati, za početak je dovoljno samo sa znatiželjom primijetiti:
- Jesam li stvarno gladna ili jedem iz navike, stresa ili zato što je hrana ispred mene?
- Koliko brzo jedem i primjećujem li uopće okuse, mirise i teksturu?
- Što mi tijelo govori, osjećam li ugodnu sitost ili nastavljam samo zato što je tanjur pun?
Ako želiš otići korak dalje i naučiti kako jesti svjesnije te ponovno uspostaviti kontakt sa svojim tijelom, pročitaj članak Kako svjesno jesti: praktični vodič od 7 koraka.
