Zamisli da se svako jutro moraš svjesno odlučiti kako oprati zube, na koji način zavezati vezice ili kojim redoslijedom otvoriti vrata i izaći iz stana.
Vjerojatno se slažeš da bi to bilo iscrpljujuće već nakon prvog sata, a kamoli da tako funkcioniramo cijeli dan.
Upravo zato mozak prirodno teži tome da ono što često ponavljamo pretvori u automatizirani obrazac koji se odvija gotovo bez naše svjesne pažnje, i to je jedan od razloga zašto uopće možemo funkcionirati u svijetu koji od nas svakodnevno traži stotine malih odluka.
Što se zapravo događa kad nešto postane automatizam
Kada prvi put učimo neku vještinu, bilo da je riječ o vožnji automobila, korištenju novog alata na poslu ili jednostavno pronalaženju puta do novog stana, mozak troši puno resursa jer aktivno prati svaki korak, procjenjuje posljedice i uspoređuje trenutnu situaciju s onim što mu je već poznato.
Ponavljanjem se taj proces postupno prebacuje iz dijelova mozga zaduženih za svjesno, namjerno razmišljanje u one koji upravljaju navikama i rutinama, pa nam za istu radnju treba sve manje truda i sve manje pažnje.
To je, gledano samo kroz prizmu učinkovitosti, izuzetno korisna prilagodba, jer nam omogućuje da pažnju i energiju koje bismo inače trošili na vezanje vezica preusmjerimo na nešto što je u tom trenutku zaista novo, važno ili zahtijeva procjenu poput razgovora s klijentom s kojim prvi put razgovaraš, odluke o suradnji koja nosi rizik, reakciji na nešto neočekivano u danu…
Problem s ovim mehanizmom nije u tome što postoji, jer bismo bez njega vjerojatno bili paralizirani već prije podneva, nego u tome što on ne pravi razliku između automatizama koji nam i dalje dobro služe i onih koji su nekad imali smisla, ali ga u ovom trenutku našeg života više nemaju.
Mozak nastavlja voziti po istoj rutini bez obzira na to je li ta ruta i dalje najbolja za nas, jednostavno zato što je jednom bila najisplativija i zato što mu ponavljanje ne daje razlog da je preispita.
Gdje se to najčešće vidi u svakodnevici
U praksi to izgleda kao niz sitnih trenutaka koje rijetko prepoznajemo kao odluke, iako to zapravo jesu.
Kada automatski posegnemo za mobitelom čim se pojave dvije minute praznine, kada kažemo “može” prije nego što uopće stignemo provjeriti možemo li i, još važnije, želimo li, kada nastavimo raditi još malo jednostavno zato što je to naš uobičajeni način da zaključimo radni dan, ili kada u trenutku nelagode automatski preuzmemo svu odgovornost, počnemo se pravdati ili se povučemo a da ni sami ne znamo točno zašto, ne donosimo te reakcije svjesno.
One se dogode prije nego što smo uopće stigli razmisliti o njima, i upravo je ta brzina, ta odsutnost osjećaja izbora, ono što ih čini toliko postojanima.
Kada nešto djeluje kao da nema alternativu, teško da ćemo ga ikad preispitati, jer preispitivanje pretpostavlja da smo uopće svjesni da se nešto događa.
Isto vrijedi i za obrasce koji se protežu kroz duže periode, poput vikenda koji izgledaju gotovo identično radnim danima, samo bez formalnih sastanaka ili emocionalnog jedenja ili jedenja pred laptopom…
Zašto mindfulness u ovom kontekstu ima smisla
Kada radim s klijenticama, često naglašavam da cilj mindfulness prakse nikad nije eliminirati autopilot, jer to ni ne bi bilo poželjno, s obzirom na to koliko nam energije i mentalnog prostora on zapravo štedi kad radi u našu korist.
Ono što praksa svjesnosti razvija jest sposobnost da primijetimo trenutak u kojem se automatizam aktivirao, dovoljno rano da još uvijek imamo priliku odabrati drugačije, umjesto da to shvatimo tek nakon što je reakcija već završena i posljedice se već osjete.
To prepoznavanje često dolazi u obliku vrlo jednostavne, gotovo neupadljive misli, tipa “aha, opet sam ovo napravila automatski”.
Upravo ta rečenica, koliko god djelovala banalno, predstavlja prekretnicu, jer nam u tom trenutku otvara prostor za pitanje koje je zapravo srž cijelog procesa:
služi li mi ovo još uvijek?
Ako je odgovor da, nema potrebe ništa mijenjati, jer automatizam i dalje radi u našu korist i nema smisla trošiti svjesnu pažnju tamo gdje ona nije potrebna.
No ako primijetimo da odgovor sve češće glasi ne i da se radi o obrascu koji smo možda usvojili u nekom drugom razdoblju života, pod drugim okolnostima ili pod utjecajem očekivanja koja više ne želimo ispunjavati, tada se otvara prostor za drugačiju reakciju, drugačiju odluku, a u konačnici i za drugačiji način na koji provodimo svoje dane.
Kako prepoznati gdje autopilot vozi umjesto tebe
Ovdje možeš napraviti vrlo jednostavan eksperiment.
Ne pokušavaj analizirati cijeli svoj život niti pronaći sve obrasce koje bi trebalo promijeniti.
Odaberi jednu situaciju koja ti se posljednjih tjedana ili mjeseci često ponavlja i u kojoj osjećaš da radiš nešto gotovo automatski.
To može biti način na koji odgovaraš klijentima, način na koji završavaš radni dan, navika da provjeravaš mobitel čim imaš nekoliko slobodnih minuta, teškoća da odbiješ novi zadatak ili način na koji reagiraš kada netko od tebe nešto traži.
Zatim si postavi nekoliko pitanja:
Što se ovdje točno događa?
Pokušaj opisati ponašanje bez objašnjavanja i osuđivanja.
Što napravim gotovo automatski čim se pojavi ova situacija?
Primjerice, kažem „da”, otvaram mobitel, ostajem raditi, počinjem se opravdavati ili preuzimam odgovornost.
Što se događa u meni neposredno prije toga?
Primjećuješ li napetost, žurbu, nelagodu, strah od razočaranja, potrebu da sve bude završeno ili nešto sasvim drugo?
Što mi ovaj obrazac trenutno daje?
Možda ti štedi vrijeme, smanjuje trenutnu nelagodu, daje osjećaj kontrole ili ti pomaže izbjeći konflikt.
A što mi uzima?
Vrijeme, energiju, prostor za odmor, kontakt sa sobom, kvalitetu odnosa ili nešto drugo što ti je važno?
I onda dolazi pitanje koje je možda najvažnije:
Služi li mi ovaj obrazac još uvijek?
Ako je odgovor da, možeš ga ostaviti upravo takvim kakav jest.
Ako je odgovor ne, ne moraš odmah znati kako ga promijeniti. Za početak je dovoljno znati da postoji jer upravo tu nastaje ono što u svakodnevnom životu često doživljavamo kao „izbor”. Ne između deset savršenih opcija, nego između automatskog nastavka starim putem i mogućnosti da na trenutak zastanemo i provjerimo postoji li nešto što nam danas više odgovara.
Možeš se pitati i:
- Što bih napravila kada ne bih morala reagirati odmah?
- Što bih odabrala kada bih uzela u obzir i svoje potrebe, a ne samo ono što se od mene očekuje?
- Postoji li drugačiji način na koji ovo mogu napraviti?
- Što bih danas izabrala kada bih ponovno imala priliku odlučiti?
Ne mora svaki odgovor rezultirati promjenom.
Nekada ćeš nakon svega zaključiti da je ono što radiš zapravo dobar izbor i da ga želiš zadržati. A nekada ćeš prvi put jasno vidjeti da već mjesecima ili godinama ponavljaš nešto samo zato što si se na to navikla.
U oba slučaja dogodilo se nešto važno: odluka je ponovno postala svjesna.
Koliko svjesnosti je zapravo dovoljno
Ne postoji način da cijeli dan provedemo u punoj svjesnosti svake sitne radnje, niti bi to bio razuman cilj kojem bismo trebale težiti, jer bi to iscrpilo baš onu vrstu mentalne energije koju nam autopilot inače štedi.
Umjesto toga, ono što ima smisla jest usmjeriti tu svjesnost tamo gdje je zaista važna: u područjima života gdje osjećamo da već dulje vrijeme vozimo po starom obrascu koji više ne odgovara onome tko smo danas ili onome kako želimo živjeti.
To može biti način na koji reagiramo na tuđe zahtjeve, granice koje postavljamo na poslu, odnos prema vlastitom umoru, način na koji provodimo slobodno vrijeme ili navike koje smo davno prestale ispitivati.
Upravo iz tog razloga svoj pristup ne gradim oko ideje potpunog oslobađanja od autopilota, nego oko puno primjenjivijeg cilja:
Manje autopilota. Više svjesnih izbora.
I to ne posvuda, ne cijeli dan nego upravo tamo gdje nam je to trenutno najpotrebnije.
Jer ne moramo preuzeti ručno upravljanje baš nad cijelim svojim životom, ali važno je znati prepoznati trenutak kada želimo da autopilot prepusti volan nama.
